Snevač

Moj roman

Prvo što sam video kad sam se obreo na proplanku, pričao je, bilo je sasvim obično zdanje, tri sprata, okrugli prozor na vrhu, svetlo u njemu i treperenje senki. Neko je živeo tu. Neko je bdio. Bila je noć. Neko nije hteo da spava. Možda nije mogao da spava. Možda se plašio. Možda nije bio sam. Možda je tu bilo više osoba. Možda dva prijatelja. Možda majka i sin. Možda dvojica sinova. Možda ljubavnici…, pričao je. I pričao je još da uopšte ne zna kako se tamo našao, niti ko je bio tad: onaj koji sanja, snevač dakle, ili neko ko sanja njega. Ali, isto je pričao, ako je o ovom drugom reč, kako je onda uopšte moglo biti moguće da bude toliko svestan sebe u tuđem snu. .. I sve tako otprilike… Osvrtao se, uznemirio. Tamo na tom proplanku, nešto se njemu nimalo nije sviđalo. Drveće iza, sa napupelim liskama, mirnim krošnjama i pticama što sijaju u mraku… sve te boje perja što sijaju u mraku… i taj poj, sve te raznolike pesme sa najneočekivanijih strana što dolaze… što se, tačno sam video, nisam slep, pričao je, što se i one u raznim bojama javljaju, tamo u mraku, kao preobraženje providne tišine u fluorescentni hor… Čarolija zaista, pričao je, ali koja nije stvarala ushit. Proizvodila je strah. I strah je najednom postao toliki, pričao je, da je počeo da trči, da trči, da se u jedan hip, gotovo u sekundi, mada, pričao je, bilo je više od nje, našao pred onim zdanjem, tačnije u vrtu, kraj fontane na koju je padala svetlost sa prozora gore jer, pričao je, nije bilo mesečine, noć je bila bez mesečine, bila je mrkla noć, i nagnuo se da se umije ali voda iako je bila voda nije bila voda već vazduh koji je, tačno je video, bio isti kao ona, još se, kada je spustio ruku u nju, u to što je ličilo na vodu, tačnije u fontanu, još se napravio krug, površina je podrhtala onako kako voda radi kada zaronimo u nju… Ipak, to što nije bilo voda, čime je, pričao je, pokušao da umije lice, osvežilo je njegov duh i donekle smirilo um. A onda je, pričao je, čuo najednom grmljavinu glasova, ptičjeg jezika neprevodivu priču, i grmljavinu boja koja leti ka prozoru gore, udara u staklo, tuče svaku prepreku… i vrisak jedne žene, krik, bolje krik… i onda je video kako druga jedna žena, gluvonema, posle je saznao da je gluvonema, pričao je, izleće kroz teška vrata, trči do mene, pričao je, vuče me za ruku i izbezumljenog pogleda ispušta nerazumljiv zvuk… Tad trčimo, prelazimo klimavi most, prelazimo potok, i tu, na drugoj strani, na ovoj odakle se sad prisećam svega, opipavam bravu moje kuće, okrećem ključ, uvodim ženu unutra… osvrćemo se i vidim, pričao je, kako se glasovi ptica, tačnije grmljavina boja, pretvaraju u plamen i kako u plamenu vrišti ona druga žena… vrišti i urliče, do potpunog mraka, do mrtve tišine. Tada pogledam u ženu kraj mene, pričao je, i na sad umirenom licu uočavam toplinu očiju… koje govore da sada već pokojna žena nikada nije postojala, da je bila opsena, preostali deo nje koji se borio da ona progovori, koji je terao na to, hrabrio i insistirao, a ona to nije htela, nije htela, nije htela… Sada je slobodna, pričao je. Tako nekako kaže, očima naravno. A ja, pričao je, ja sam od tada zarobljen u ovom snu… sa ženom poput leptirice… lepom… nemom… i uvek obučenom u belo. I sa cvetom u kosi.